da i ja stavim jednu makro fotku ;)
31.1.07
30.1.07
VAŽNO!
od ovoga trenutka svatko može ostaviti komentar. moram ipak napomenuti da postoji mogucnost da uvredljivi i sl. komentari budu obrisani ako su ih napisali anonimni gosti.
26.1.07
danas me bilo sram
danas me stvarno bilo sram. i to dvaput. jedva sam presao preko savske! i to u 9 navecer! naime nocas je "noc muzeja". hm. dobra ideja kako dovuc masu ljudi; ali sta je previse, previse je. o parkingu da i ne govorim. koji smo mi jadan narod. samo da je besplatno! neki su muzeji dijelili hranu i cugu ali mnogi nisu ni to trebali jer dovoljno je da je JEBENO BESPLATNO! toooooo! besplatno!!!! nema veze sto su u pitanju muzeji i sto ti isti ljudi koji su se stvarno gurali vise nego da vide papu, nikada ne bi dali tih par kuna da stvarno nesto vide; ali neki drugi dan, kada nije BESPLATNO. jedan se visokopozicionirani djelatnik arheoloskog muzeja cak zabrinuo za statiku zgrade!! hej, za statiku zgrade. onda mozete misliti koliko se tih sktih laznih posjetitelja muzeja skupilo! stvarno me tada bilo sram (i jos imam crvene obraze,.,.)i onda dodjem doma i vidim novine ispricavam se, vidim 24sata. toni cetinski i ivana banfic se ljube. i? mozda se i vole. i? kog boli kita?!?! mislim, drago mi je da se ljudi vole. da su sretni. dvoje vise sretnih znaci dvoje manje nesretnih. super. ali na naslovnici!?!? dobrih 10 minuta me bilo sram sto imam veze s novinarstvom. onda me proslo. 24 nisu novine. opcenito nema novina kod nas. al 24 su posebno smece_
kao mali sam bio mali a sestra je bila malo veca (sada sam ja ipak veci)
hee, slucajno sam nasao ovu sliku. dijac. nekada se puno slikalo na dijapozitive. imam ih dosta po kuci. cak se sjecam i nekih projektora. ne znam tko je ovo slikao. sestra mi je starija 6 godina tako da bi neka racunica bila moguca.. kako nemam skener morao sam presnimiti dijac s olympusom 5050 u supermacro modu. nije lose ispalo. na slici sestra i ja hranimo kornjacu..
25.1.07
izl (moja tamna faza pocinje -..sad!)
izložba "Vlado Kristl- Prije egzila - Radovi od 1943. do 1962,"
24.1.07
Werner Bischof
Werner Bischof bio je jedan od prvih Magnumovaca. Danas je u Klovicevim dvorima u Zagrebu otvorena izlozba kojoj je nazocilo i 60% clanova Udruge za dokumentarnu fotografiju "Fragment" (site u izradi (Sale??!!))
sve je zavrsilo bezalkoholno (a kako bi drugacije?)
sve je zavrsilo bezalkoholno (a kako bi drugacije?)
23.1.07
21.1.07
petica
Koliko puta vam se dogodilo da vam pred ocima tramvaj izleti iz tracnica? Meni se danas upravo to dogodilo. Na svu srecu nikome nije bilo nista. Ne znam tocno sto se dogodilo. Cekao sam zeleno na semaforu, cuo neku buku, tuf, tras, nesto se dimilo, tramvaj klizi, puca mu ona stanga koja gore klizi po zici, razbije jedan prozor i .... odjednom cijelo veliko krizanje (Vukovarska-Drziceva) stoji, svi auti i svi prolaznici. Deset sekundi tisine. Ali dobro, sve je dobro proslo. Covjek se u takvim situacijama zapita koliko je zapravo zivot siguran. Nikada nismo sigurni hocemo li imati jos jednu priliku nekome oprostiti, zagrliti ga ili reci "volim te".
19.1.07
Gledam ovu sliku i razmisljam o zivotu. Razmisljam o onih nekoliko tako jednostavnih stvari koje nam cine jutra sretnima i veceri spokojnima. Ovo su djecja invalidska kolica.
Koja je najvaznija stvar u zivotu? Prvo mi na pamet pada zdravlje. Recimo da je tako. Djeca cija su ovo kolica sigurno nemaju zdravlje. Ali sto im osim zdravlja nedostaje? Sto je to sto zele a mozda nisu ni svjesni? Sto je to sto i zdrav i bolestan covjek zeli?
18.1.07
tenk - ina - žene
Danas sam slikao tenk zapravo, oklopno vozilo. Ne znam koja je razlika. Tenk valjda više puca i prima manje ljudi. Ova grdosija je imala nekakav top gore.. aha,, tenk ima gusjenice a ovo je imalo osam kotača. Bit će da je to! Čudo ima više desetaka tona, ide stodvadeset na sat i košta milijun i dvjestotinjak tisuća eura. Ja mislim da nam upravo to treba. Naša mala država je napadnuta sa svih strana, INA u Ivanić Gradu crpi naftu sve u 16 tako da smo prebogata zemlja.. šta je to za nas. Gledam tamo neke generale, svi pozorno slušaju predavanje o borbenim, transportnim, manevarskim, utjecaj_na_ženski_rod sposobnostima i mislim si_ _ _ što bi bilo kada bi žene ratovale?! Sigurno ih ne bi fascinirali tenkići, topovi, puške. Uniforme vjerojatno bi :) Podijelim misao sa starijim kolegom (identitet poznat autoru), on se nasmije i kroz smijeh kaže da bi žene vjerojatno ratovale multifunkcionalnim oružjem: kuhačom! Nasmijao sam se. Nije da nisam. A onda opet. Nije mi bilo baš toliko smiješno. Znam da žene imaju daleko ubojitije oružje. (sada ne znam kako bih završio ovo @&% nisam siguran je li bolje da još nešto dodam ili da ostavim ovako, hm)
17.1.07
-nesretni ljudi ne bi trebali razmišljati. barem ne o prošlosti. uopće ne o prošlosti. ni sekundu. lijepe uspomene su nešto što je ostalo u prošlosti i razmišljanje o njima izaziva samo još veči osječaj nesretnosti. . a loših uspomena se tako i tako nitko ne želi sjećati.
-imam posla
-pa dobro ali daj odgovori
-pa nisi postavio pitanje
-kako nisam
-nisi
-ok, možda nisam ali sve je to jedno veliko pitanje
-
-ok, imaš posla
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-skidat ću ploćice
-bravo
-
-
-
-
-
-
-
-
-kaj radiš?
-
-
-
-
-ma neke *******
-nisi odgovorila,,
-
-
-
-
-
-
-
-i? kad **** ** ******
-čuj, ***** *** * ****** *** ** *****. ***** **** ******* ********* **. ***********!
-ali ** ** ***** * ** **** *** ****! *** ** ** ***** ******. ***** ** ** ********!
-
-
-
-
-
-
-
-
-
/pretvori sivilo u mrak - mrakom dotakni um - umom potakni volju - voljom stvori ideju - idejom upali svjetlo/
.
.
.
.
.
.
.
/ok, valjda je tako.. a ostalo? pa nije valjda smisao svega svjetlo?! želim i mrak, neonske reklame, disko kuglu!! ok, ok najprije um, volja ideja../
tik, tak, tik, tak
/hm, sada bih vec volio neku šansu,, ono kaj ja znam. nešto. bilo što/
__evo da ne mislite da mi se nešto poremetilo, današnju epizodu ću završiti odlomkom iz teksta nastalog prvom polovicom desetog mjeseca__
"Od desetminutnog meditiranja o punoj pepeljari i praznoj boci rakije odvojila me štrudla koju je jutros baka donjela od susjede. Ogroman komad staromodne štrudle s previše jabuka i ničega više posut s naravno, previše štaub šećera utopio se u vrtači moje prehrambene požude. Suprotno vlastitim htijenjima i dalje sam bazdio na rakiju. Ničeg pametnog u meni nije bilo. Samo povremena podmukla bol u gležnju i konstantna u donjem dijelu leđa. Vjerojatno od stalnog ležanja i sjedenja. Na svu sreću moje bolovanje se pretvaralo u izlet samome sebi. Odvojen od svakodnevnih dužnosti ili barem djelomićno odvojen, morao sam naći neki tok misli da ne poludim."
Netko je vjerojatno već rekao da je ljubav vječna i ona je čaroban krug iz kojega ne možemo a i ne želimo pobjeći pa stoga, hrane imam u izobilju. Moje je srce ovdje. Samnom."
-imam posla
-pa dobro ali daj odgovori
-pa nisi postavio pitanje
-kako nisam
-nisi
-ok, možda nisam ali sve je to jedno veliko pitanje
-
-ok, imaš posla
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-skidat ću ploćice
-bravo
-
-
-
-
-
-
-
-
-kaj radiš?
-
-
-
-
-ma neke *******
-nisi odgovorila,,
-
-
-
-
-
-
-
-i? kad **** ** ******
-čuj, ***** *** * ****** *** ** *****. ***** **** ******* ********* **. ***********!
-ali ** ** ***** * ** **** *** ****! *** ** ** ***** ******. ***** ** ** ********!
-
-
-
-
-
-
-
-
-
/pretvori sivilo u mrak - mrakom dotakni um - umom potakni volju - voljom stvori ideju - idejom upali svjetlo/
.
.
.
.
.
.
.
/ok, valjda je tako.. a ostalo? pa nije valjda smisao svega svjetlo?! želim i mrak, neonske reklame, disko kuglu!! ok, ok najprije um, volja ideja../
tik, tak, tik, tak
/hm, sada bih vec volio neku šansu,, ono kaj ja znam. nešto. bilo što/
__evo da ne mislite da mi se nešto poremetilo, današnju epizodu ću završiti odlomkom iz teksta nastalog prvom polovicom desetog mjeseca__
"Od desetminutnog meditiranja o punoj pepeljari i praznoj boci rakije odvojila me štrudla koju je jutros baka donjela od susjede. Ogroman komad staromodne štrudle s previše jabuka i ničega više posut s naravno, previše štaub šećera utopio se u vrtači moje prehrambene požude. Suprotno vlastitim htijenjima i dalje sam bazdio na rakiju. Ničeg pametnog u meni nije bilo. Samo povremena podmukla bol u gležnju i konstantna u donjem dijelu leđa. Vjerojatno od stalnog ležanja i sjedenja. Na svu sreću moje bolovanje se pretvaralo u izlet samome sebi. Odvojen od svakodnevnih dužnosti ili barem djelomićno odvojen, morao sam naći neki tok misli da ne poludim."
Netko je vjerojatno već rekao da je ljubav vječna i ona je čaroban krug iz kojega ne možemo a i ne želimo pobjeći pa stoga, hrane imam u izobilju. Moje je srce ovdje. Samnom."
VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA
U Vatroslavi Lisinski 16.01.2007.
Bilo je jako puno ljudi nisam mogao prepoznati jer nisam profesional.:))
Ludio fotoreporter
Janica Kostelić i Draganja
.......
Muzika
Hrvatska rukometna reprezentacija
Športasi
Bilo je jako puno ljudi nisam mogao prepoznati jer nisam profesional.:))
Ludio fotoreporter
Janica Kostelić i Draganja
.......
Muzika
Hrvatska rukometna reprezentacija
Športasi
16.1.07
tisuću riječi (bez fotke)
Ponekad život ne pokazuje previše volje za samim sobom. Ponekad ne preostaje ništa drugo nego borba. Borba bez određenog smisla. Borba zbog borbe. Borbe za život. I iako nam se ponekad čini i više nego dobrim ipak je on jedan veliki gad. Ili ga shvaćamo previše ozbiljno ili smo neozbiljni do njegovih krajnjih granica izdržljivosti, ma do krajnjih granica je odlika discipliniranih, mi prelazimo tu granicu pa se vraćamo pa je ponovo prelazimo. Hvalimo ga i mislimo kako je lijep a kada nam pokaže leđa onda ga psujemo i mrzimo. E pa nije ni školska radosvakomdajka ali nije ni gad. Onakav je i nikakav drugačiji od onoga što mu damo da nam da. Rekao sam da je gad? Ako je biti gad odlika poštenih, onda je život upravo to! Ako nije pošten, onda je jednostavno Gad.
Možda sam kojiput, ponavljam kojiput a ponavljam i možda, dolazio do nekih rubova, pa što? Tko nije? Možda sam mislio da rub znači kraj ali kao što sam djelomićno bio u pravu, isto tako kraj nečega znaći i početak. Kao što kraj zida označava početak vrata. I obrnuto.
Nitko ne pobjeđuje. Nikada. Niti gubi. Ili zapravo, svi gube. Sve je gubitak,, Dobitak, gubitak, dobitak, Mozda ljudi samo trebaju živjeti..
Nekada se sjetim vojske. Zapravo, sjetim se svojih osjećaja koji su se izmjenjivali tih tristopet dana mog služenja vojnog roka. Možda čak više od osjećaja sjetim se znoja koji me u ljetne zadarske dane oblijevao. Hladnoće u sibirskoj zimi Koprivnice i kiše i razmočenog snijega na Plesu. Vlažnih čizama i još vlažnijih čarapa. Zapušenih kontejnera dimom nekoliko cigareta istodobno, u kojima smo se i grijali i kadili i sklanjali od kiše ili samo nesnosne vlage u zraku. To gotovo izvanzemaljsko iskustvo. Od bacanja one dvije, tri kobasice prvoga dana. One dvije, tri kobasice koje sam jedine poznavao i koje su mirisale na dom i njegovu smočnicu, koje sam kao prijatelja koji me uvrijedio, morao ostaviti. Ma još i gore, bilo je to kao odlazak u nepoznati svijet i opraštanje od najmilijih. Poslije tih kobasica koje su ostale same trunuti u košu za smeće koprivničke vojarne ostao sam potpuno gol. Razgoličen i sam. Kako čovjek teško može biti sam u društvu stodvadeset istosudbenika ili barem dijeli samoću sa samoćama ostalih, tako sam i ja iz dana u dan bio sve manje sam ili je moja samoća imala društvo. Više znance nego drugove. I prvu pravu halucinaciju doživio sam tada. U vojsci. Bila je topla, više ugodno topla nego pretopla, ljetna noć. Stražarsko mjesto broj tri, vojarne Zemunik. Makadamska cesta vodila je do moga stražarskog mjesta i stotinjak metara dalje ulazila u smjer piste. Tamo nitko nije smio proći. Nitko, nikada i ni pod koju cijenu. To je bio moj zadatak. Moja mala misija. Bilo je to najudaljenije stražarsko mjesto. Kamionu je trebalo tričetvrt sata da obiđe sva staržarska mjesta a ovo je bilo najudaljenije. Na samom kraju aerodroma. Ogromna crna pričurina velikih ali nikada raširenih krila skakutala je i prešetavala se nekoliko metara od moje stražarske kućice. Vjerojatno bih i tada a sigurno i danas, mislio da je to bila neka srednje velika ptica koju je moj strah pretvorio u golijata da nije cijelo vrijeme mijenjala oblike. Poput dima koji u vojničkom pregrijanom kontejneru traži visine i mijenja se putujući prema stropnoj žarulji. Koliko je ta ptičurina bila nestvarna i još gore, nečujna. Dobro se sjećam svih, ali baš svih zvukova i svih mirisa. Kada bih sada nakon deset godina, zavezanih očiju došao na neko od tih mjesta, bez dvojbe bih znao gdje sam i sigurno bi me obuzela tjeskoba ili bih se barem na sekundu zapitao, zar opet? Ta ptičurina nije za sobom ostavljala ni najmanji trag zvuka. Bila je to njena najveća snaga. Zastrašujuća tišina. Ne moram ni spominjati da sam, kao rijetko koje noći, bio potpuno opremljen. S metkom u cijevi puške koja mi je eto tada, u vojsci, postala jedan od, ne znam ni sam zašto, najdražih nesvakidašnjih predmeta u životu; promatrao tu predstavu. Predstavu za gluhe. Do svitanja, a sviće dugo i polako pa onda svane odjedanput, promatrao sam pticu. I naviknuo se na nemogućnost da objasnim kako i zašto. Dolaskom dana i predstava je gubila snagu sve dok se ptica nije potpuno izgubila. Odšetala, odletjela ili jednostavno nestala. Nakon osam godina ipak sam saznao sudbinu zemuničke ptičurine. Nestala je. Jednako kako se i stvorila u mojoj glavi. Jednako kako su nastali i nestali tenkovi, jednonoge kugle, bezvrati izvanzemaljski bogalji koji su me poput njemačkih vojnika Rusiju, napadali dok sam se vraćao iz Čavoglava izmoren ranim ustajanjem, putem i cjelodnevnim radom.
Ostavlja li svakim čitanjem svaki čitatelj a ponekad samo čitač, dio sebe i svoje sudbine knjizi? Ne samo trepavice, otisak masnog prsta ili pepeo cigarete nego dio sebe i svoje patnje i svoje sreće. Shvaća li svakom stranicom sve više slova? Prihvaća li djetinjstvo pisca kao svoje ili ga barem djelomično razumije i ne osuđuje. Ili ne. Možda je knjiga ono što mi nismo. Feniks. Prožvakan i potrošen skup slova, riječi i misli koji svaki puta ponovo izađe iz pepela nov i svjež, spreman za svoju novu žrtvu. A opet, ako daje, ako obogaćuje i nadahnjuje, kako može ostati ista, jednako snažna? Vjerojatno je nešto treće. Daje nam snagu preslagivanja. Kao preslagivanje stare urušene kalijeve peći. Od iste cigle nova peć. Knjiga svojom snagom preslaguje naše misli. Tjeskobu pretvara u htjenje, zaljubljenost u ljubav, ljubav u poštovanje. Znači li to da se ipak troši? Jer ipak se daje. Odakle joj onda ponovno snaga za novi početak? Ili davanje nije gubitak nego nas dapače obogaćuje i osnažuje. Kako knjigu tako i čovjeka.
Što čovjek postaje a što ostaje kada izmoren i ostavljen sam ispod kišobrana života gazi hladne lokve svoga nespokoja? Koliko puta treba zasjati sunce i izaći mjesec prije nego shvatimo ili bolje reći spoznamo da smo sami kao što smo i bili sami i kao što ćemo i ostati? Možda se samo moramo pitati. Postavljati si iznova i iznova neka nova pitanja i tražiti odgovore daleko u prostranstvima svoga uma i svoga srca. Ili odlaziti tisućama kilometara da bismo ipak našli sami sebe. Svoju misao smisla. Svoje zato svoga zašto. I opet se naravno vratiti tamo gdje nas srce vuče. Ili otići zbog ali i radi tog istoga zato. A zašto onda uopće odlaziti kada se svaki puta vratimo? Zašto se pitati kada znamo i odgovore i pitanja. Zašto trošiti cipele i noge i novac i zrak na lutanje s ciljem. Ako lutanje ima cilj onda nije lutanje. Besposlen radnik nije radnik. Ili je. Onda i lutanje ima cilj. Jer da nema ne bismo lutali. Ako priznamo da lutanje ima cilj zasto ga onda zovemo lutanjem? Možda lutanje nije oblik kretanja nego osjećaj koji je doveo i koji prati putovanje s priželjkivanim ali ipak neizvjesnim ciljem. Znamo li onda ipak odgovore? Prestajemo li postojati kada saznamo sve odgovore? Ili se tada tek rađamo. Postoji li Bog? Ako zna sve odgovore a recimo da je tako onda ili On postoji a mi ne, što je meni osobno manje vjerojatno; ili mi postojimo a On ne, što je, priznajem još manje vjerojatno jer ipak smo mi Bog. Koliko u nama ima ljubavi i dobrote, mržnje i zla toliko ima i Boga. Pa onda bismo trebali znati sve odgovore! Znamo li ih? Ili smo ih potisnuli kako bismo ponovo osjetili uzbuđenje spoznavanja. Ono uzbuđenje radi kojega, nema sumnje i postojimo.
Radnik i Ratnik. Radnik u nama živi za ljubav. Radi da bi bio voljen. A ratnik. Ratnik se bori jer voli. Vječiti sukob i vječita simbioza. Kao što dobro nije mjerljivo ako mu ne suprotstavimo zlo tako i ratnik, ta romantična budala koja riskira sebe dušom i tijelom za svoja romantičarska uvjerenja i naizgled ugrožava sve ono što radnik gradi; povjerenje, dom i ugled, hrani snagom svoju suprotnost. Kruha i igara, rada i rata. Ali kao što je već netko vjerojatno rekao, nikakav kompromis ne prolazi. Ekstremi se pamte. Ekstremi ostaju. Kamen, stijena s jedne i nezaustavljivi ljudski duh s druge strane. Raditi i ratovati, o da! ali u jednom trenutku, ma tisućama puta, nešto mora prevladati. Razum ili srce. Ostati ili otici. Stati ili ići dalje. Skamenjeni mudrac koji uvjek izabere sigurniji put ili poletni vragolan koji vođen srcem srlja. Ili jednostavno, ratnik i radnik žive u svakome.
Poraz ne postoji. Postoji možda nesposobnost življenja. Poraz ne postoji. Dok sam živ ništa me neće poraziti. Poraziti me može jedino smrt i ništa više. Borit ću se dok sam živ a borba je dokaz života. Poraz ne postoji. Nemoguće ne postoji. Nemoguće je jedino nemoguće. Nemoguće bi bilo dokaz da postoji poraz ali on ne postoji. Živjeo život, živjela borba. Nema predaje. Volim.
Možda sam kojiput, ponavljam kojiput a ponavljam i možda, dolazio do nekih rubova, pa što? Tko nije? Možda sam mislio da rub znači kraj ali kao što sam djelomićno bio u pravu, isto tako kraj nečega znaći i početak. Kao što kraj zida označava početak vrata. I obrnuto.
Nitko ne pobjeđuje. Nikada. Niti gubi. Ili zapravo, svi gube. Sve je gubitak,, Dobitak, gubitak, dobitak, Mozda ljudi samo trebaju živjeti..
Nekada se sjetim vojske. Zapravo, sjetim se svojih osjećaja koji su se izmjenjivali tih tristopet dana mog služenja vojnog roka. Možda čak više od osjećaja sjetim se znoja koji me u ljetne zadarske dane oblijevao. Hladnoće u sibirskoj zimi Koprivnice i kiše i razmočenog snijega na Plesu. Vlažnih čizama i još vlažnijih čarapa. Zapušenih kontejnera dimom nekoliko cigareta istodobno, u kojima smo se i grijali i kadili i sklanjali od kiše ili samo nesnosne vlage u zraku. To gotovo izvanzemaljsko iskustvo. Od bacanja one dvije, tri kobasice prvoga dana. One dvije, tri kobasice koje sam jedine poznavao i koje su mirisale na dom i njegovu smočnicu, koje sam kao prijatelja koji me uvrijedio, morao ostaviti. Ma još i gore, bilo je to kao odlazak u nepoznati svijet i opraštanje od najmilijih. Poslije tih kobasica koje su ostale same trunuti u košu za smeće koprivničke vojarne ostao sam potpuno gol. Razgoličen i sam. Kako čovjek teško može biti sam u društvu stodvadeset istosudbenika ili barem dijeli samoću sa samoćama ostalih, tako sam i ja iz dana u dan bio sve manje sam ili je moja samoća imala društvo. Više znance nego drugove. I prvu pravu halucinaciju doživio sam tada. U vojsci. Bila je topla, više ugodno topla nego pretopla, ljetna noć. Stražarsko mjesto broj tri, vojarne Zemunik. Makadamska cesta vodila je do moga stražarskog mjesta i stotinjak metara dalje ulazila u smjer piste. Tamo nitko nije smio proći. Nitko, nikada i ni pod koju cijenu. To je bio moj zadatak. Moja mala misija. Bilo je to najudaljenije stražarsko mjesto. Kamionu je trebalo tričetvrt sata da obiđe sva staržarska mjesta a ovo je bilo najudaljenije. Na samom kraju aerodroma. Ogromna crna pričurina velikih ali nikada raširenih krila skakutala je i prešetavala se nekoliko metara od moje stražarske kućice. Vjerojatno bih i tada a sigurno i danas, mislio da je to bila neka srednje velika ptica koju je moj strah pretvorio u golijata da nije cijelo vrijeme mijenjala oblike. Poput dima koji u vojničkom pregrijanom kontejneru traži visine i mijenja se putujući prema stropnoj žarulji. Koliko je ta ptičurina bila nestvarna i još gore, nečujna. Dobro se sjećam svih, ali baš svih zvukova i svih mirisa. Kada bih sada nakon deset godina, zavezanih očiju došao na neko od tih mjesta, bez dvojbe bih znao gdje sam i sigurno bi me obuzela tjeskoba ili bih se barem na sekundu zapitao, zar opet? Ta ptičurina nije za sobom ostavljala ni najmanji trag zvuka. Bila je to njena najveća snaga. Zastrašujuća tišina. Ne moram ni spominjati da sam, kao rijetko koje noći, bio potpuno opremljen. S metkom u cijevi puške koja mi je eto tada, u vojsci, postala jedan od, ne znam ni sam zašto, najdražih nesvakidašnjih predmeta u životu; promatrao tu predstavu. Predstavu za gluhe. Do svitanja, a sviće dugo i polako pa onda svane odjedanput, promatrao sam pticu. I naviknuo se na nemogućnost da objasnim kako i zašto. Dolaskom dana i predstava je gubila snagu sve dok se ptica nije potpuno izgubila. Odšetala, odletjela ili jednostavno nestala. Nakon osam godina ipak sam saznao sudbinu zemuničke ptičurine. Nestala je. Jednako kako se i stvorila u mojoj glavi. Jednako kako su nastali i nestali tenkovi, jednonoge kugle, bezvrati izvanzemaljski bogalji koji su me poput njemačkih vojnika Rusiju, napadali dok sam se vraćao iz Čavoglava izmoren ranim ustajanjem, putem i cjelodnevnim radom.
Ostavlja li svakim čitanjem svaki čitatelj a ponekad samo čitač, dio sebe i svoje sudbine knjizi? Ne samo trepavice, otisak masnog prsta ili pepeo cigarete nego dio sebe i svoje patnje i svoje sreće. Shvaća li svakom stranicom sve više slova? Prihvaća li djetinjstvo pisca kao svoje ili ga barem djelomično razumije i ne osuđuje. Ili ne. Možda je knjiga ono što mi nismo. Feniks. Prožvakan i potrošen skup slova, riječi i misli koji svaki puta ponovo izađe iz pepela nov i svjež, spreman za svoju novu žrtvu. A opet, ako daje, ako obogaćuje i nadahnjuje, kako može ostati ista, jednako snažna? Vjerojatno je nešto treće. Daje nam snagu preslagivanja. Kao preslagivanje stare urušene kalijeve peći. Od iste cigle nova peć. Knjiga svojom snagom preslaguje naše misli. Tjeskobu pretvara u htjenje, zaljubljenost u ljubav, ljubav u poštovanje. Znači li to da se ipak troši? Jer ipak se daje. Odakle joj onda ponovno snaga za novi početak? Ili davanje nije gubitak nego nas dapače obogaćuje i osnažuje. Kako knjigu tako i čovjeka.
Što čovjek postaje a što ostaje kada izmoren i ostavljen sam ispod kišobrana života gazi hladne lokve svoga nespokoja? Koliko puta treba zasjati sunce i izaći mjesec prije nego shvatimo ili bolje reći spoznamo da smo sami kao što smo i bili sami i kao što ćemo i ostati? Možda se samo moramo pitati. Postavljati si iznova i iznova neka nova pitanja i tražiti odgovore daleko u prostranstvima svoga uma i svoga srca. Ili odlaziti tisućama kilometara da bismo ipak našli sami sebe. Svoju misao smisla. Svoje zato svoga zašto. I opet se naravno vratiti tamo gdje nas srce vuče. Ili otići zbog ali i radi tog istoga zato. A zašto onda uopće odlaziti kada se svaki puta vratimo? Zašto se pitati kada znamo i odgovore i pitanja. Zašto trošiti cipele i noge i novac i zrak na lutanje s ciljem. Ako lutanje ima cilj onda nije lutanje. Besposlen radnik nije radnik. Ili je. Onda i lutanje ima cilj. Jer da nema ne bismo lutali. Ako priznamo da lutanje ima cilj zasto ga onda zovemo lutanjem? Možda lutanje nije oblik kretanja nego osjećaj koji je doveo i koji prati putovanje s priželjkivanim ali ipak neizvjesnim ciljem. Znamo li onda ipak odgovore? Prestajemo li postojati kada saznamo sve odgovore? Ili se tada tek rađamo. Postoji li Bog? Ako zna sve odgovore a recimo da je tako onda ili On postoji a mi ne, što je meni osobno manje vjerojatno; ili mi postojimo a On ne, što je, priznajem još manje vjerojatno jer ipak smo mi Bog. Koliko u nama ima ljubavi i dobrote, mržnje i zla toliko ima i Boga. Pa onda bismo trebali znati sve odgovore! Znamo li ih? Ili smo ih potisnuli kako bismo ponovo osjetili uzbuđenje spoznavanja. Ono uzbuđenje radi kojega, nema sumnje i postojimo.
Radnik i Ratnik. Radnik u nama živi za ljubav. Radi da bi bio voljen. A ratnik. Ratnik se bori jer voli. Vječiti sukob i vječita simbioza. Kao što dobro nije mjerljivo ako mu ne suprotstavimo zlo tako i ratnik, ta romantična budala koja riskira sebe dušom i tijelom za svoja romantičarska uvjerenja i naizgled ugrožava sve ono što radnik gradi; povjerenje, dom i ugled, hrani snagom svoju suprotnost. Kruha i igara, rada i rata. Ali kao što je već netko vjerojatno rekao, nikakav kompromis ne prolazi. Ekstremi se pamte. Ekstremi ostaju. Kamen, stijena s jedne i nezaustavljivi ljudski duh s druge strane. Raditi i ratovati, o da! ali u jednom trenutku, ma tisućama puta, nešto mora prevladati. Razum ili srce. Ostati ili otici. Stati ili ići dalje. Skamenjeni mudrac koji uvjek izabere sigurniji put ili poletni vragolan koji vođen srcem srlja. Ili jednostavno, ratnik i radnik žive u svakome.
Poraz ne postoji. Postoji možda nesposobnost življenja. Poraz ne postoji. Dok sam živ ništa me neće poraziti. Poraziti me može jedino smrt i ništa više. Borit ću se dok sam živ a borba je dokaz života. Poraz ne postoji. Nemoguće ne postoji. Nemoguće je jedino nemoguće. Nemoguće bi bilo dokaz da postoji poraz ali on ne postoji. Živjeo život, živjela borba. Nema predaje. Volim.
15.1.07
14.1.07
13.1.07
gornjogradski chill out
Danas sam fotkala po gradu... sta sam svasta vidjela.... bas je ovo dobar dan... a jos nije ni zavrsio...
tadam
evo dragi moji malo sam se poigrao s blogom. glavna novost je forum koji je potpuno otvorenog tipa.
Subscribe to:
Posts (Atom)
