Ponekad život ne pokazuje previše volje za samim sobom. Ponekad ne preostaje ništa drugo nego borba. Borba bez određenog smisla. Borba zbog borbe. Borbe za život. I iako nam se ponekad čini i više nego dobrim ipak je on jedan veliki gad. Ili ga shvaćamo previše ozbiljno ili smo neozbiljni do njegovih krajnjih granica izdržljivosti, ma do krajnjih granica je odlika discipliniranih, mi prelazimo tu granicu pa se vraćamo pa je ponovo prelazimo. Hvalimo ga i mislimo kako je lijep a kada nam pokaže leđa onda ga psujemo i mrzimo. E pa nije ni školska radosvakomdajka ali nije ni gad. Onakav je i nikakav drugačiji od onoga što mu damo da nam da. Rekao sam da je gad? Ako je biti gad odlika poštenih, onda je život upravo to! Ako nije pošten, onda je jednostavno Gad.
Možda sam kojiput, ponavljam kojiput a ponavljam i možda, dolazio do nekih rubova, pa što? Tko nije? Možda sam mislio da rub znači kraj ali kao što sam djelomićno bio u pravu, isto tako kraj nečega znaći i početak. Kao što kraj zida označava početak vrata. I obrnuto.
Nitko ne pobjeđuje. Nikada. Niti gubi. Ili zapravo, svi gube. Sve je gubitak,, Dobitak, gubitak, dobitak, Mozda ljudi samo trebaju živjeti..
Nekada se sjetim vojske. Zapravo, sjetim se svojih osjećaja koji su se izmjenjivali tih tristopet dana mog služenja vojnog roka. Možda čak više od osjećaja sjetim se znoja koji me u ljetne zadarske dane oblijevao. Hladnoće u sibirskoj zimi Koprivnice i kiše i razmočenog snijega na Plesu. Vlažnih čizama i još vlažnijih čarapa. Zapušenih kontejnera dimom nekoliko cigareta istodobno, u kojima smo se i grijali i kadili i sklanjali od kiše ili samo nesnosne vlage u zraku. To gotovo izvanzemaljsko iskustvo. Od bacanja one dvije, tri kobasice prvoga dana. One dvije, tri kobasice koje sam jedine poznavao i koje su mirisale na dom i njegovu smočnicu, koje sam kao prijatelja koji me uvrijedio, morao ostaviti. Ma još i gore, bilo je to kao odlazak u nepoznati svijet i opraštanje od najmilijih. Poslije tih kobasica koje su ostale same trunuti u košu za smeće koprivničke vojarne ostao sam potpuno gol. Razgoličen i sam. Kako čovjek teško može biti sam u društvu stodvadeset istosudbenika ili barem dijeli samoću sa samoćama ostalih, tako sam i ja iz dana u dan bio sve manje sam ili je moja samoća imala društvo. Više znance nego drugove. I prvu pravu halucinaciju doživio sam tada. U vojsci. Bila je topla, više ugodno topla nego pretopla, ljetna noć. Stražarsko mjesto broj tri, vojarne Zemunik. Makadamska cesta vodila je do moga stražarskog mjesta i stotinjak metara dalje ulazila u smjer piste. Tamo nitko nije smio proći. Nitko, nikada i ni pod koju cijenu. To je bio moj zadatak. Moja mala misija. Bilo je to najudaljenije stražarsko mjesto. Kamionu je trebalo tričetvrt sata da obiđe sva staržarska mjesta a ovo je bilo najudaljenije. Na samom kraju aerodroma. Ogromna crna pričurina velikih ali nikada raširenih krila skakutala je i prešetavala se nekoliko metara od moje stražarske kućice. Vjerojatno bih i tada a sigurno i danas, mislio da je to bila neka srednje velika ptica koju je moj strah pretvorio u golijata da nije cijelo vrijeme mijenjala oblike. Poput dima koji u vojničkom pregrijanom kontejneru traži visine i mijenja se putujući prema stropnoj žarulji. Koliko je ta ptičurina bila nestvarna i još gore, nečujna. Dobro se sjećam svih, ali baš svih zvukova i svih mirisa. Kada bih sada nakon deset godina, zavezanih očiju došao na neko od tih mjesta, bez dvojbe bih znao gdje sam i sigurno bi me obuzela tjeskoba ili bih se barem na sekundu zapitao, zar opet? Ta ptičurina nije za sobom ostavljala ni najmanji trag zvuka. Bila je to njena najveća snaga. Zastrašujuća tišina. Ne moram ni spominjati da sam, kao rijetko koje noći, bio potpuno opremljen. S metkom u cijevi puške koja mi je eto tada, u vojsci, postala jedan od, ne znam ni sam zašto, najdražih nesvakidašnjih predmeta u životu; promatrao tu predstavu. Predstavu za gluhe. Do svitanja, a sviće dugo i polako pa onda svane odjedanput, promatrao sam pticu. I naviknuo se na nemogućnost da objasnim kako i zašto. Dolaskom dana i predstava je gubila snagu sve dok se ptica nije potpuno izgubila. Odšetala, odletjela ili jednostavno nestala. Nakon osam godina ipak sam saznao sudbinu zemuničke ptičurine. Nestala je. Jednako kako se i stvorila u mojoj glavi. Jednako kako su nastali i nestali tenkovi, jednonoge kugle, bezvrati izvanzemaljski bogalji koji su me poput njemačkih vojnika Rusiju, napadali dok sam se vraćao iz Čavoglava izmoren ranim ustajanjem, putem i cjelodnevnim radom.
Ostavlja li svakim čitanjem svaki čitatelj a ponekad samo čitač, dio sebe i svoje sudbine knjizi? Ne samo trepavice, otisak masnog prsta ili pepeo cigarete nego dio sebe i svoje patnje i svoje sreće. Shvaća li svakom stranicom sve više slova? Prihvaća li djetinjstvo pisca kao svoje ili ga barem djelomično razumije i ne osuđuje. Ili ne. Možda je knjiga ono što mi nismo. Feniks. Prožvakan i potrošen skup slova, riječi i misli koji svaki puta ponovo izađe iz pepela nov i svjež, spreman za svoju novu žrtvu. A opet, ako daje, ako obogaćuje i nadahnjuje, kako može ostati ista, jednako snažna? Vjerojatno je nešto treće. Daje nam snagu preslagivanja. Kao preslagivanje stare urušene kalijeve peći. Od iste cigle nova peć. Knjiga svojom snagom preslaguje naše misli. Tjeskobu pretvara u htjenje, zaljubljenost u ljubav, ljubav u poštovanje. Znači li to da se ipak troši? Jer ipak se daje. Odakle joj onda ponovno snaga za novi početak? Ili davanje nije gubitak nego nas dapače obogaćuje i osnažuje. Kako knjigu tako i čovjeka.
Što čovjek postaje a što ostaje kada izmoren i ostavljen sam ispod kišobrana života gazi hladne lokve svoga nespokoja? Koliko puta treba zasjati sunce i izaći mjesec prije nego shvatimo ili bolje reći spoznamo da smo sami kao što smo i bili sami i kao što ćemo i ostati? Možda se samo moramo pitati. Postavljati si iznova i iznova neka nova pitanja i tražiti odgovore daleko u prostranstvima svoga uma i svoga srca. Ili odlaziti tisućama kilometara da bismo ipak našli sami sebe. Svoju misao smisla. Svoje zato svoga zašto. I opet se naravno vratiti tamo gdje nas srce vuče. Ili otići zbog ali i radi tog istoga zato. A zašto onda uopće odlaziti kada se svaki puta vratimo? Zašto se pitati kada znamo i odgovore i pitanja. Zašto trošiti cipele i noge i novac i zrak na lutanje s ciljem. Ako lutanje ima cilj onda nije lutanje. Besposlen radnik nije radnik. Ili je. Onda i lutanje ima cilj. Jer da nema ne bismo lutali. Ako priznamo da lutanje ima cilj zasto ga onda zovemo lutanjem? Možda lutanje nije oblik kretanja nego osjećaj koji je doveo i koji prati putovanje s priželjkivanim ali ipak neizvjesnim ciljem. Znamo li onda ipak odgovore? Prestajemo li postojati kada saznamo sve odgovore? Ili se tada tek rađamo. Postoji li Bog? Ako zna sve odgovore a recimo da je tako onda ili On postoji a mi ne, što je meni osobno manje vjerojatno; ili mi postojimo a On ne, što je, priznajem još manje vjerojatno jer ipak smo mi Bog. Koliko u nama ima ljubavi i dobrote, mržnje i zla toliko ima i Boga. Pa onda bismo trebali znati sve odgovore! Znamo li ih? Ili smo ih potisnuli kako bismo ponovo osjetili uzbuđenje spoznavanja. Ono uzbuđenje radi kojega, nema sumnje i postojimo.
Radnik i Ratnik. Radnik u nama živi za ljubav. Radi da bi bio voljen. A ratnik. Ratnik se bori jer voli. Vječiti sukob i vječita simbioza. Kao što dobro nije mjerljivo ako mu ne suprotstavimo zlo tako i ratnik, ta romantična budala koja riskira sebe dušom i tijelom za svoja romantičarska uvjerenja i naizgled ugrožava sve ono što radnik gradi; povjerenje, dom i ugled, hrani snagom svoju suprotnost. Kruha i igara, rada i rata. Ali kao što je već netko vjerojatno rekao, nikakav kompromis ne prolazi. Ekstremi se pamte. Ekstremi ostaju. Kamen, stijena s jedne i nezaustavljivi ljudski duh s druge strane. Raditi i ratovati, o da! ali u jednom trenutku, ma tisućama puta, nešto mora prevladati. Razum ili srce. Ostati ili otici. Stati ili ići dalje. Skamenjeni mudrac koji uvjek izabere sigurniji put ili poletni vragolan koji vođen srcem srlja. Ili jednostavno, ratnik i radnik žive u svakome.
Poraz ne postoji. Postoji možda nesposobnost življenja. Poraz ne postoji. Dok sam živ ništa me neće poraziti. Poraziti me može jedino smrt i ništa više. Borit ću se dok sam živ a borba je dokaz života. Poraz ne postoji. Nemoguće ne postoji. Nemoguće je jedino nemoguće. Nemoguće bi bilo dokaz da postoji poraz ali on ne postoji. Živjeo život, živjela borba. Nema predaje. Volim.
Subscribe to:
Posts (Atom)
