neopisivo

"Cudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, a jos cudnije: kako cesto nam upravo to malo nedostaje" I.A.

Ssreca je lopta za kojom trcimo, a kad je stignemo, nogom je gurnemo." n.a.

sparno poslijepodne na cvjetnom..tko zna koja kava... teglila torbu s foticem 6 sati, a da mi se uopce nije dalo fotkati.. guzva, ulicni performeri...dosada. i onda cujem nekakav neartikulirani uzvik... i vidim njega (prvo sam mislila da je ona) kako trci za balonom od sapunice izmedju preusko zguranih stolova terase. mamin pogled ga budno prati, a on ode za balonom i ne osvrce se. balon se rasprsi, a on zbunjen gleda sta se dogodilo, pruza rukice u zrak i nista mu nije jasno. mama ga zove..krene prema njoj.. i onda vidi jos jedan. pa jos jedan. i onda tek pocnu uzvici. zatim je otkrio odakle dolaze. malim brzim koracima je otisao do druga koji ce mu jasno dati do znanja da je on taj koji je zasluzan za njegov ushit i odusevljenje, i nastavlja ga zabavljati.
milina. gledati ga kako ga odusevljavaju baloni od sapunice. iznova i iznova. nestanu... opet malo zbunjen.. ali sad zna odakle dolaze pa im se ponovo vraca. i opet. i opet. predivno je kako ih male (njima ipak velike) stvari vesele... i kako su sposobni diviti se jednoj stvari tako dugo vremena. ja sam uzivala u njemu isto koliko i on u tim balonima. dok mi nije baterija crkla.

puno bismo mogli nauciti od tih malih ljudi da ih ne smatramo malima.