image communications

15.6.07

14.6.07

13.6.07

danas sam...

... nakon dugo vremena procitao nesto u novinama.. i rasplakao se,, znam da je mozda pičkasto ali,,, procitajte ako niste..

u kraljevstvo beemvea i pasata došao genšer..

al neka je,, i nek dođe opet. jedini pošteni nijemac,, osim mozda,, cicoline,, a ne,, ona je talijanka! al' bolje i talijanka nego fudbalerka!

neopisivo

"Cudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, a jos cudnije: kako cesto nam upravo to malo nedostaje" I.A.

Ssreca je lopta za kojom trcimo, a kad je stignemo, nogom je gurnemo." n.a.

sparno poslijepodne na cvjetnom..tko zna koja kava... teglila torbu s foticem 6 sati, a da mi se uopce nije dalo fotkati.. guzva, ulicni performeri...dosada. i onda cujem nekakav neartikulirani uzvik... i vidim njega (prvo sam mislila da je ona) kako trci za balonom od sapunice izmedju preusko zguranih stolova terase. mamin pogled ga budno prati, a on ode za balonom i ne osvrce se. balon se rasprsi, a on zbunjen gleda sta se dogodilo, pruza rukice u zrak i nista mu nije jasno. mama ga zove..krene prema njoj.. i onda vidi jos jedan. pa jos jedan. i onda tek pocnu uzvici. zatim je otkrio odakle dolaze. malim brzim koracima je otisao do druga koji ce mu jasno dati do znanja da je on taj koji je zasluzan za njegov ushit i odusevljenje, i nastavlja ga zabavljati.
milina. gledati ga kako ga odusevljavaju baloni od sapunice. iznova i iznova. nestanu... opet malo zbunjen.. ali sad zna odakle dolaze pa im se ponovo vraca. i opet. i opet. predivno je kako ih male (njima ipak velike) stvari vesele... i kako su sposobni diviti se jednoj stvari tako dugo vremena. ja sam uzivala u njemu isto koliko i on u tim balonima. dok mi nije baterija crkla.

puno bismo mogli nauciti od tih malih ljudi da ih ne smatramo malima.

12.6.07

pitanje (ponovo)

uopce mi nije jasno kako mozete pratiti komentare po raznim postovima ako vam nije ukljucena usluga primanja maila sa svakim novim komentarom! ponavljam dakle, svi koji zele dobivati mail (u kojem je komentar i link na post) neka mi se jave!

adrenalin

GIGA ! ! ! (1024MB)

"Images and photos that are uploaded through Blogger get stored in your Picasa Web Albums, which are part of your Google Account. The number of images you can upload is therefore dependent on the amount of space you are using on Picasa Web Albums."

I to je u ovom slucaju 1024MB (1GB) koliko ima SVAKI prijavljeni clan, POTPUNO BESPLATNO!

tj.. ako je jedna fotka teska 75kb (moje su izmedju 50 i 100) onda je to dovoljno za 13981 fotografiju!

gusle (ili mozda ne?)

đuskanje na đipsije

S malim zakasnjenjem predstavljam isjecak nedavno odrzanog neponovljivo zivog koncerta djipsi kingsa koji je iz zagrebackih domova izvukao toliko ljudi da popune cak pola parketa prepune velike dvorane doma sportova. nakon uvodnog aplauza djipsiji su poceli mlatiti po instumentima u svom prepoznatljivom ritmu. nije ih nimalo smetalo sto je pola ulaznica bilo podijeljeno besplatno preko raznih sponzora,i sto su se u masi ljudi koji vjerojatno jedva da su culi za njih, nasao i pokoji pravi fan. japanke, crne kosuslje i zlatni lanci oko vrata bili su neizostavni modni detalji.

Nakon nekog vremena, spavali smo svi. Pa cak i oni.

(on nije. majke mi.)

Mene se pak najvise dojmilo kad je vjecno razjarena masa prilikom pustanja himne pocela padati u delirij.

boze (sa)cuvaj...

kp - koturaska - savska - ljubljanska.
sunce i isparavanje.
al stigla sam ziva.
boze cuvaj hrvatsku.
i budale.

doaf

dugave open air festival

glavna publika - djeca iz osnovne skole u cijem dvoristu se cijeli dogadjaj zbivao... pun qrac djece alternativnih zivotnih usmjerenja koji su pogajuci gurali sve oko sebe i prolijevali moje (lose) pivo za koje je bilo potrebno cekati u redu predugo...pa taman kad ga dobijete ponovo u red po novo. kakva muzika (meni nepoznata - ah, da je bio zera mogli smo i koju rakiju zajedno potegnut), takva i atmosfera, moje raspolozenje pa i fotke... razocaravajuce.

11.6.07

istok i zapad ...

kanu glavu čuva

U sjecanje na...

Nedavno su u mojoj siroj familiji umrle dvije osobe... jedna mladja i od mene, druga nesto starija... obje su umrle iznenada i svi smo ostali zateceni... Mene je iznenadio izostanak emocija kad sam cula za obje smrti...i evo tek me sad stizu cudni osjecaji i razmisljanja... s malo zakasnjenja. Oba sprovoda su bila prepuna bijelih ruza.
Izgleda da nikad nismo spremni za kraj.. Cudno je to.. jel moguce da su jednostavno 'nestali' ili pak postoji mogucnost da su jos uvijek 'negdje' i smiju se mojim fotkama...? Ili je to to? Nekako ne zelim prihvatiti da je sve sto nam se dogadja ograniceno na Zemlju. Nitko ne zna... mozda smo svi u zabludama... ali ja cu ipak zivjeti sretna u svojim uvjerenjima da smrt ipak nije kraj...

Retro()spektiva

Koliko cesto razmisljam(o) o proslosti, o postupcima, sto svojim sto tudjim, s ciljem da izvucem() pouku? Razmisljam() li 'sta bi bilo da je bilo' ili realno razmislim() o svemu, skuzim da su se neke stvari mogle drugacije rijesiti, ni bolje ni losije, nego jednostavno mudrije.. Blizi se moj rodjendan, pa obicno u to vrijeme pogledam iza i prisjetim se gdje sam bila i sta radila..

Kome nisam pomogla, a mozda sam mogla...

Koliko puta nisam vidjela ljepotu pred sobom... iz bilo kojih razloga..

Sta sam sve propustila...

Koliko si cesto dopustila uzivanje u stvarima koje stvarno volim...

Sta i koga sam sve ostavila za sobom da bi krenula u novo i nepoznato...

Koliko sam puta bila zbunjena i neodlucna... i koliko sam pravih odluka donijela..

Koliko sam puta bila zaslijepljena.... (jednom.).. i koliko su se moja razmisljanja promijenila...

I koliko sam samo zivaca, vremena, strpljenja i goriva potrosila na jebene zagrebacke guzve??

ahahahah haaaaa (2)

ja vise ne mogu ni pisati komentare na fg! pozivam ovim putem Mišu (jer drugacije ne mogu) da se ocituje o toj svojoj odluci pa da zakopamo ratnu sjekiru (po drugi ili koji vec put)

mir mir

ava ava

krava krava

:)