posao na neodredjeno vrijeme
doduse, stigla sam taman na kraj... ali dovoljno da cujem dio odusevljene publike, i da mi pridje gospodja i kaze da je izrabljivanje djece sramota i za njih koji to rade i za nas koji to gledamo...
sad, jel veca sramota to ili otici u crkvu pa se druziti sa svecenicima, ne znam..
neopisivo
"Cudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, a jos cudnije: kako cesto nam upravo to malo nedostaje" I.A.
Ssreca je lopta za kojom trcimo, a kad je stignemo, nogom je gurnemo." n.a.
sparno poslijepodne na cvjetnom..tko zna koja kava... teglila torbu s foticem 6 sati, a da mi se uopce nije dalo fotkati.. guzva, ulicni performeri...dosada. i onda cujem nekakav neartikulirani uzvik... i vidim njega (prvo sam mislila da je ona) kako trci za balonom od sapunice izmedju preusko zguranih stolova terase. mamin pogled ga budno prati, a on ode za balonom i ne osvrce se. balon se rasprsi, a on zbunjen gleda sta se dogodilo, pruza rukice u zrak i nista mu nije jasno. mama ga zove..krene prema njoj.. i onda vidi jos jedan. pa jos jedan. i onda tek pocnu uzvici. zatim je otkrio odakle dolaze. malim brzim koracima je otisao do druga koji ce mu jasno dati do znanja da je on taj koji je zasluzan za njegov ushit i odusevljenje, i nastavlja ga zabavljati.
milina. gledati ga kako ga odusevljavaju baloni od sapunice. iznova i iznova. nestanu... opet malo zbunjen.. ali sad zna odakle dolaze pa im se ponovo vraca. i opet. i opet. predivno je kako ih male (njima ipak velike) stvari vesele... i kako su sposobni diviti se jednoj stvari tako dugo vremena. ja sam uzivala u njemu isto koliko i on u tim balonima. dok mi nije baterija crkla.
puno bismo mogli nauciti od tih malih ljudi da ih ne smatramo malima.
đuskanje na đipsije
Nakon nekog vremena, spavali smo svi. Pa cak i oni.
(on nije. majke mi.)
Mene se pak najvise dojmilo kad je vjecno razjarena masa prilikom pustanja himne pocela padati u delirij.
boze (sa)cuvaj...
kp - koturaska - savska - ljubljanska.
sunce i isparavanje.
al stigla sam ziva.
boze cuvaj hrvatsku.
i budale.
doaf
dugave open air festival
glavna publika - djeca iz osnovne skole u cijem dvoristu se cijeli dogadjaj zbivao... pun qrac djece alternativnih zivotnih usmjerenja koji su pogajuci gurali sve oko sebe i prolijevali moje (lose) pivo za koje je bilo potrebno cekati u redu predugo...pa taman kad ga dobijete ponovo u red po novo. kakva muzika (meni nepoznata - ah, da je bio zera mogli smo i koju rakiju zajedno potegnut), takva i atmosfera, moje raspolozenje pa i fotke... razocaravajuce.
U sjecanje na...
Nedavno su u mojoj siroj familiji umrle dvije osobe... jedna mladja i od mene, druga nesto starija... obje su umrle iznenada i svi smo ostali zateceni... Mene je iznenadio izostanak emocija kad sam cula za obje smrti...i evo tek me sad stizu cudni osjecaji i razmisljanja... s malo zakasnjenja. Oba sprovoda su bila prepuna bijelih ruza.
Izgleda da nikad nismo spremni za kraj.. Cudno je to.. jel moguce da su jednostavno 'nestali' ili pak postoji mogucnost da su jos uvijek 'negdje' i smiju se mojim fotkama...? Ili je to to? Nekako ne zelim prihvatiti da je sve sto nam se dogadja ograniceno na Zemlju. Nitko ne zna... mozda smo svi u zabludama... ali ja cu ipak zivjeti sretna u svojim uvjerenjima da smrt ipak nije kraj...
Retro()spektiva
